Šaroliko društvo boravi u krošnjama i po proplancima. Nitko se ne hvata ozbiljnog posla, ali bi zato svi rado osjetili miris avanture i, naravno, slasnog zalogaja. Možda je najznatiželjnija vjeverica, koja će, u pomanjkanju uzbuđenja, sama sebi pisati pisma, a vjetar će ih otpuhivati pod njezina vrata. Ako joj nešto nije jasno, pitat će učenog mrava, a on će joj sve potanko objasniti, dok će se vjeverica u međuvremenu pokriti repom i usnuti na mekoj mahovini. Ali toga će istog mrava svi budnih očiju motriti kako na šumskoj zabavi, u otmjenom fraku, izvodi plesne piruete s elegantnom partnericom, strizibubom.

Tu su svi mogući zanimljivi stvorovi sa svakojakim vještinama: slon koji dubi na surli, medvjed što se drži za lebdeću tortu, krijesnice koje suzama gase svoje svjetlo, a puž je naučio letjeti kako bi pokazao da je brži od mrava. Nemojmo zaboraviti i iz nekog dubokog razloga uvrijeđeno stablo koje su jedva privoljeli da se s kraja svijeta vrati natrag u šumu. A ni vranu što oštrim kljunom probada kišni oblak kako bi šarani ostali mokri.

Djeca će otvorenih usta gutati ove priče, dok se šumsko društvance gosti medom i kolačima. Čitat će i odrasli, koji su, zapravo, također djeca, samo u širim kaputima.

​

Zbirka priča Kad su svi bili besposleni cijenjenog nizozemskog pisca Toona Tellegena, koji poput Čehova (i ne samo zato što su obojica liječnici) svoje simpatične junake dovodi u nevjerojatne situacije koje čitatelje podsjećaju na to da je čovjek prije svega biće sazdano od emocija i često ne posve objašnjivih promjena raspoloženja. U Tellegenovu svijetu susrećemo različite životinje s dvojbama, problemima, idejama i snovima; neki su neostvarivi, a neki, premda sasvim mogući, ipak neispunjeni. Iako su glavni likovi životinje (vjeverica, mrav, slon, vrabac...), ovo nisu uobičajene priče iz životinjskoga svijeta, niti su one isključivo za djecu. Najbolje bi ih bilo nazvati fantastičnim pričama namijenjenima svijetu u kojemu ne postoji razlika između djece i odraslih. Tellegen svakodnevno piše priče, a to smatra osobnim duhovnim i stilskim vježbama. One nemaju naslov, jer „naslovi su teška stvar“, kako u šali i s blagom ironijom kaže sam autor.