Tove Ditlevsen i lica njenog vremena
Autor: Silva Knežević
Tko odluči uroniti u svijet Tove Ditlevsen morat će se pomiriti s nemirom. Djelo te danske spisateljice i pjesnikinje slavljene i nagrađivane u svojoj zemlji, stiglo je tek nekoliko desetljeća nakon smrti i do naših čitatelja, kad je tijekom tri godine objavljivana trilogija Djetinjstvo, Mladost, Ovisnost u izvrsnom prijevodu Miše Grundlera
Štivo je stiglo kao pravo osvježenje na literarnom tržištu. Naoko bezazlen i poetičan opis djetinjstva kroz pogled djeteta u odrastanju, u prvom dijelu trilogije, zapravo je izvanredan prikaz kako danske stvarnosti tako međuljudskih i društvenih odnosa toga vremena između dva rata, dok su ljudi još posvud živjeli skromno i štedno, na rubu siromaštva, tada, dok Europa još nije bila osiljena od bogatstva. Dok se fašizam zahuktavao, a radništvo bilo na rubu egzistencije.
Izvrstan je to opis jednog grubog vremena, no s puno svježine i radoznalosti kojom dijete gleda prema životu koji slijedi. Prožet radošću spoznavanja novog, snovima koji pokreću ljude, otkrivanjem talenta i stvaranja, taj roman dnevnik i roman kronika pun je istovremeno i topline i ironije i britkih komentara.
U trilogiji pratimo razvoj umjetnice, od prvobitne, gotovo djetinje radosti stvaranja, entuzijazma koje pruža otkriveni talent, preko sazrijevanja, traženja osobnog emocionalnog puta preko ravnodušnosti i razočaranja koji nagrizaju čovjeka koji dozrijeva, pa sve do potpune malaksalosti koja vodi u ovisnost te nestajanje u kaosu nemoći. To je Kopenhaška trilogija od djetinjstva do ovisnosti.
Njezin pak roman Lica, četvrti u nizu prevedenih, koji je prošle godine objavljen u izdavačkoj kući Lector, kao i prethodna tri, stilom i imaginacijom nadmašuje trilogiju, vrlo je smion i uznemirujuć, ali i poetičan u tragovima.
Lise Mundus, uspješna autorica dječjih knjiga, zapinje u nadahnuću i nakon što dvije godine ne uspijeva napisati ni slova utopi se u depresiji i paranoji, iscrpljena kako blokadom u stvaranju, tako i u vlastitom životu i braku. Pisan davne 1968. tekst je zapravo potpuno suvremen. Da se kao aktualnost ne pojavljuju pojmovi poput Vijetnama i španjolskih rudara izgledalo bi kao da je nastao danas. Bezvremenski je, primjenjiv na svako doba.
Otkriva mnoge bogohulne istine i dotiče se svih društvenih tema, otvarajući pitanja ratna i rasna, nedopustivo dvojben odnos prema majčinstvu i djeci, braku, fenomenu sebičnosti u bračnim i prijateljskim vezama, frustraciji zbog preljuba, nepovjerenja i starenja. Propituje ljubav, solidarnost, aktivizam.
Netko će u svemu prepoznati istinu, a netko samo ono bogohulno.
„U kibucima“, rekla je Gitte sjetno, „sva su djeca zajednička i pripadaju svima. Majke ne vole svoju djecu više nego tuđu. Isto je i s lanadi u krdu. A maleni lavići sisaju najbližu ženku; ona ne mari jesu li to njezini mladunci ili tuđi“. „Ljudi precjenjuju vrijednost onoga što nemaju“, rekla je Lise. „ Nisam ni ja uvijek jednako voljela svoju majku“.
…
„Sjećaš li se“, upitala je hladno, kad te Nadja zamolila da šalješ sto kruna donacije španjolskim rudarima u štrajku?“
„I jesam“, odvratila je Lise uplašeno. „Slala sam bar godinu dana.“
„Da, ali nevoljko. Činila si to samo zato da Nadja pomisli kako si dobra osoba. Nisi osjećala ništa prema tim ljudima kojima si pomagala. Nisi ih mogla niti zamisliti jer si nemaštovita. Rudari su ti poznati samo iz romana D.H Lawrencea. A k tomu, jedno si se vrijeme planirala odseliti u Španjolsku da izbjegneš plaćanje poreza.“
Sva razmišljanja i pitanja briljantno su upakirana u košmar „luđačke košulje“ pa se već samim time smije slobodno iskazivati i ono što „normalan“ lik u „normalnim“ okolnostima ni pod prijetnjom ne bi rekao naglas, ni u romanu, ni u snu, a kamoli na javi. U vrtlogu i ludilu vlastite svijesti, traženju puta do razuma, glasovi koji okružuju Lise Mundus dopiru od svuda, iz cijevi, iz radijatora, iz kotlića, a lica koja joj se ukazuju nalik su na Miróova platna i luda bića iz radova Davida Lyncha. Ni san, ni java.
Osobit i originalan stil, beskompromisnost u seciranju svih pitanja koja čovjek postavlja kroz život, o kukavičluku, laži, licemjerju, o otimanju i davanju prožimaju čitav roman.
Rečenica Tove Ditlevsen je bogata, odmjerena, i oštra i meka, a istovremeno savršeno jasna, puna „neusporedivih“ usporedbi i zapažanja, britka je, pametna i prepuna skrivene boli.
Lica su oda hrabrim ženama koje su u prošlim stoljećima jedva krčile vlastiti put, a lik Lise Mundus i krhak je i moćan. Možda najbolje o gorčini, sazrijevanju i problemima suočavanja sa stvarnošću koja nas melje govori i podatak da Tove Ditlevsen, ta velika pjesnikinja i spisateljica nakon ovisnosti i liječenja od ovisnosti nije uspjela prebroditi sve krize pa je u pedeset devetoj godini života počinila samoubojstvo.
Vani je i dalje kišilo. Kišilo je s neba koje ona više nikad neće vidjeti. Bilo je to nebo njenog djetinjstva, a u njemu je jedna zvijezda probušila rupu i sjajnim, blijedim svjetlom obasjala prozor u njenoj sobi, pokraj kojega je sjedila podvijenih nogu i izgubljena u nježnim sanjarenjima. Iza nje bila je i tama i strah te vonj znoja, sna i prašine. Iza nje bio je krevet s teškim, oznojenim prekrivačem nalik na poklopac lijesa. Iza nje bili su majčini i očevi vuneni noćni glasovi iz svijeta putenosti, koji ona nije razumjela. Iza nje je bila zatočena noć, koja je virila kao u dobro zatvorenoj staklenci pekmeza u koju nije prodirao zrak.
Portal Epoha, 24. 04. 2024.
Comments