Autor: Marjolijn Hof
Izdavač: Lector 2019.
IG: @knjigolubac
“Kad pođeš u rat, zapravo si krenuo u krivom smjeru.”
Otac devetogodišnje Kike liječnik je bez granica i često putuje u daleke i nepoznate zemlje kako bi pomogao ljudima kojima je pomoć potrebna. Njoj se to ne sviđa. Ona bi da je malo manje hrabar a malo više doma. Ona ima svoje želje i strahove.
“Sva putovanja moga oca završila bi dobro. Na kraju se vraćao kući neozlijeđen. Ali ja sam se bojala da su putovanja pomalo nalik na uže za preskakanje: dugo vremena ti ide dobro, ali ne zauvijek. Jednom ipak krivo preskočiš.”
Ove se rečenice nalaze na prvoj stranici ove divne male knjige. Vrlo brzo otac ipak ode, a Kika se prepušta strahu i brizi, ali na djeci svojstven način. Potpuno uvjerena da će se neko zlo dogoditi, želi sebi odnosno ocu povećati šanse da se to ne dogodi. Nakon razgovora s mamom koji je upravo poput pravog djeteta protumačila, slijedeći isključivo svoju logiku, dođe na ideju da bi žrtva kućnog ljubimca mogla povećati izglede da se njen otac živ vrati kući. Naime, Kika ne poznaje nikoga tko je ostao bez oca i kućnog ljubimca. Šanse za takvo što jako su male.
Svi se slatko možemo nasmijati na ovakvu ideju, ali kako mama lijepo kaže, kad se čovjek brine, misli na čudne stvari. Kika tako, kad shvati da se njeni strahovi polako pretvaraju u stvarnost budući da se otac jednog dana prestane javljati, a onda se i proglasi nestalim (mada još uvijek nema nikakvih naznaka da se išta loše dogodilo – mogao mu se izgubiti signal, mobitel, bilo što slično), počinje svoje zamisli pretvarati u djelo. Iako imaju psa, Monu, svjesna je da bi trebalo krenuti manjim koracima. Uspije nagovoriti mamu da kupe miša, no nakon što joj ubrzo postane drag, odluči kupiti starijeg miša koji će svakako ubrzo umrijeti. No nije ni to htjela ostaviti slučaju pa se željela umiješati u posao prirodi.
“Možda njegovu nastambu nisam trebala maknuti s prozorske klupčice. Možda bi se bio rastopio. Smrtno rastopio na suncu. Onda bih ja bila netko s mrtvim mišem. Mrtav miš i mrtav otac, manja je šansa.”
Smislila je, napokon, pet načina kako usmrtiti miša, ali i psa, jer ipak su šanse manje da ima mrtvog oca, i miša, i psa. Mrtvi miš i pas povećat će šanse da otac bude dobro.
Na trenutke čak i djeluje uznemirujuće, pogotovo za ljubitelje životinja poput mene. No ako sam je ja uspjela razumjeti, odgovorno tvrdim da može svatko, he-he. U jednom se trenu i sama prepala svojih misli, i razmišljala o tome koga je sve mogla povrijediti.
Naše nam vlastite misli često budu najveći neprijatelji. No djeca toga nisu svjesna poput nas odraslih, ne mogu pojmiti razliku između neželjenih misli i svjesnih postupaka. I boje se. Ali su i sposobni stvarati najbrutalnije priče, što je čak i znanstveno objašnjeno u području psihologije. Zbog toga trebamo s njima pričati i učiti ih. Kako odrastamo, postajemo svjesni da se na mnogim našim mislima ne treba zaustavljati, da ih treba pustiti da prođu. No u trenutcima velike brige, koji su proporcionalno česti ovisno o pojedinačnim karakterima, svakome padaju na pamet razni mehanizmi pomoću kojih barem malo mislimo da možemo utjecati na ishod događaja, da ih možemo kontrolirati. Istina je, sve su to puno poznatije situacije preplašenim ljudima, ljudima koji previše brinu oko svega, no ipak, ljudi su ovome skloni. Iako u teoriji svi znamo da odgovori u pojavama koje ne mogu dati tražene odgovore ne postoje, ponekad se ipak zanesemo, vjerujući da smo s naše strane napravili što smo mogli. Knjiga iznimno dirljivo, otvoreno i duhovito progovara o svim fazama opisanih procesa naših umišljenih kontrola.
Marjolijn Hof nizozemska je književnica za djecu i mlade, a ovo je njezin nagrađivani roman prema kojem je 2011. godine snimljen isto tako nagrađivani film u režiji Nicole van Kilsdonk. Inače sam uvijek jako sretna i oduševljena kad knjige za djecu i mlade progovaraju o važnim temama na odgovarajući način. Ova knjiga jedna je od takvih i pun je pogodak. Odlična ideja, lijepo razrađena, istovremeno mudra i jednostavna. Potrebno je, usudila bih se reći, puno više umijeća prenijeti takvu poruku djeci nego odraslima. Ona mora doći na jednostavan i razumljiv način, a taj način nije na odmet i starijima, koji sudjelujući u ovakvim pričama mogu barem na kratko zaboraviti svoja filozofiranja i vratiti se temeljima života. Ne postoji garancija za išta, ne možemo utjecati na načine na koje mislimo da možemo, neke su stvari van naše kontrole. I to je u redu, to je jedino ljudsko.
Topla preporuka za sve male i velike brižne dušice.
Ocjena 10
Comments